Kaštelanski crljenak

Kaštelanski crljenak

Kaštelanski Crljenak je stara, gotovo zaboravljena hrvatska sorta koja u posljednje vrijeme zaokuplja domaću i stranu vinogradarsku javnost. Naime, utvrđeno je da Kaštelanski Crljenak i američka sorta Zinfandel imaju identičan genetski profil, odnosno da se radi o istoj sorti vina što je pomoglo u rješavanju misterija njezina podrijetla.

Ta je sorta, pod imenom Zinfandel, u ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća iz Carskog državnog rasadnika u Beču (u kojem su se nalazile brojne sorte tadašnje monarhije) prenesena u SAD, točnije na Long Island. Na sjeveroistoku zemlje je vrlo brzo postala cjenjena sorta i to najprije kao zobatica dok je u hladnijim područjima uzgajana i unutar staklenika. Tridesetak godina kasnije prenesena je u Kaliforniju u kojoj se vrlo brzo proširila i to posebno za vrijeme tzv. Zlatne groznice. Osamdesetih godina 19. stoljeća dobiva status najrasprostranjenije sorte u Americi.

Popularnost Zinfandela, prvenstveno u Americi traje i danas. Zauzima preko 23% ukupne površine vinograda a uzgaja ga više od 200 proizvođača. U SAD-u je vrlo cijenjen kao sorta od koje se dobivaju jaka i puna, intenzivno obojena vina. U usporedbi s nekim drugim crnim sortama, njegova su vina mekana i pitka, s izraženom sortnom aromom koja varira od diskretnih cvjetnih pa do snažnih voćnih mirisa. Kakvoća i karakter vina umnogome ovise o području uzgoja, starosti nasada i tehnologiji koja se primjenjuje. Poznato je i rose vino ove sorte, tzv. White Zinfandel, koji je dugo vremena bio na vrhu popularnosti među američkim vinima. Iz godine u godinu širio se krug njegovih poklonika pa je 1991. osniovana udruga proizvođača i ljubitelja Zinfandela (Zinfandel Advocates and Producers – ZAP) čiji je cilj bila promocija te sorte i samog vina, te potpora stručnim i znanstvenim istraživanjima ove sorte.

Mnoga istraživanja vezana uz ovu sortu bavila su se njezinim podrijetlom koje je, obzirom da je bilo nepoznanica, od samih početaka uzgoja budilo veliki interes. Iako je bilo poznato da je zajedno sa ostalim sortama plemenite loze (Vitis vinifera L.) donesena iz Europe, zbog položaja kojeg zauzima u američkoj kulturi i povijesti smatralo je se čak i američkom sortom i vinom (America\\\' s vine and wine). Prvo otkriće vezano uz podrijetlo seže u daleku 1967. godinu. Te je godine prof. Austin Goheen sa Sveučilišta u Davisu, Kalifornija (University of California, Davis) u Italiji kušao različite sorte vina i uočio sortu naziva Primitivo koja ga je podsjetila na Zinfandel. Komparativnim istraživanjima došlo se do zaključka da bi Zinfandel i Primitivo zaista mogli pripadati istoj sorti. Konačnu potvrdu ovoj teoriji dala je prof. Carole Meredith sa Sveučilišta u Davisu koja je pomoću tzv. DNA – fingerprintinga dokazala njihovu genetičku identičnost. Međutim, kako se Primitivo u Italiji uzgaja relativno kratko, kraće nego Zinfandel u Americi, a ako je vjerovati nekim dokumentima da je Primitivo u talijansku pokrajinu Puglia donesen s istočne obale Jadrana, pitanje podrijetla ostalo je i dalje otvoreno. Time je hrvatska obala postala interesantna kao moguća domovina ove sorte. Zbog morfološke sličnosti sa Primitivom odnosno Zinfandelom, prije dvadesetak godina počeo se spominjati i Plavac mali kao mogući treći sinonim za istu sortu a s vremenom je ova pretpostavka okupljala sve više istomišljenika. Kako bi mogla nastaviti svoj istraživački rad na podrijetlu Zinfandela, prof. Meredith je uz pomoć nekih američkih proizvođača (među kojima i Miljenka Grgića, poznatog američkog vinara hrvatskog podrijetla) i suradnika s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Pejića, Edija Maletića, Jasminke Karoglan Kontić i Nikole Miroševića) obišla Dalmaciju i na različitim lokacijama prikupila preko 150 uzoraka Plavca malog. Rezultati su pokazali da su Zinfandel i Plavac mali dvije različite sorte ali da su genetički vrlo bliske. Odnosno, zaključilo se da je Zinfandel jedan od „roditelja“ Plavca malog. Potaknuti ovim otkrićem hrvatski znanstvenici Maletić i Pejić su nastavili potragu tijekom koje je otkriven i drugi „roditelj“ Plavca malog – Dobričić, stara sorta s otoka Šolte. Time je područje traženja suženo na Šoltu, Brač, Čiovo i srednjodalmatinsko priobalje. Među brojnim prikupljenim uzorcima našao se i uzorak sorte kaštelanski Crljenak, uzet prema preporuci dipl. ing. Ante Vuletina iz vinograda Ivice Radunića u Kaštel Novom. Analiza je pokazala identičan genetski profil kaštelanskog Crljenka i Zinfandela čime je napokon razriješen misterij podrijetla najpopularnije sorte u Americi. Dodatni dokaz hrvatskom podrijetlu ove sorte pruža otkriće o bliskoj rodbinskoj vezi mnogih drugih hrvatskih autohtonih sorti i Zinfandela / Primitiva / kaštelanskog Crljenka.