U Kaštel Sućurcu se nalazi najstarija obrambena kula koju je 1392.g. sagradio splitski nadbiskup A. Gvaldo kako bi zaštitio seljake naselja Putalj, smještenog na obroncima Kozjaka oko crkvice sv. Jurja. Nizom dodatnih zahvata, kula je postala naselje uz more.

Nadbiskup Averaldo je 1488.g. tu sagradio svoj ljetnikovac a svoj konačni oblik kaštel je dobio 1509.g. Najstariju jezgru Sućurca čini sklop Kaštilica kojeg čini dvorište utvrđene palače - ljetnikovca na čijem se južnom zidu nalaze raskošno ukrašeni prozori u stilu visoke gotike i seoskih kuća. Za razliku od ostalih naselja ovdje je trg formiran na južnoj strani ljetnikovca. Danas se na njemu nalazi izložbeni prostor "Podvorje " u kojem se čuva dio arheoloških nalaza iz Putalja.

Od stare župne crkve sagrađene u 16 st. ostao je samo zvonik jer je crkva 1943. godine, tijekom savezničkog bombardiranja, srušena.
U riznici nove župne crkve čuva se prijepis Trpimirove darovnice napisane u 04.03.852.g. u Bijaćima, ispred crkve sv. Marte iz XVI st.. Osim darovnice tu se još čuvaju kameni starosućurački luk, ostali kameni spomenici i dijelovi drvenih barkonih skulptura s oltara stare župne crkve te velik broj predmeta od zlata i srebra (uporabni crkveni predmeti i nakit - dio kaštelanske narodne nošnje).

Sjeverno od Kaštel Sućurca nalazi se župna crkva Gospe od Doca, danas poznatija kao Gospe na Hladi. Nelada je bila župna crkva naselja Sela. Još sjevernije, na obronku Kozjaka nalaze se ostaci predromaničke crkve sv. Jurja od Putalja koja potječe iz IX.st. i zadužbina je kneza Mislava. Od nje su sačuvani ulomci pleterne ornamentike. Nova crkva je sagrađena 1927.g. Arheološkim istraživanjima provedenim oko crkve i na obližnjem groblju Gajina otkriven je prvo rimski a zatim i prapovijesni sloj.

Kaštel Sućurac je početna točka obilježenog planinarskog puta koji vodi do Vele stine, do planinarskog doma Putalj (480m), stazom do prijevoja Vrata na hrptu Kozjaka te zapadno do crkvice sv. Luke (690m).

Gostoljubivi domaćini će turistima koji dođu u Kaštel Sućurac pružiti ugodan smještaj u svojim sobama i apartmanima.

Kralj Zvonimir je 1078. godine darovao samostanu benediktinki iz Splita posjed u Kaštelanskom polju, na kojem su one, u 12.st., sagradile crkvu sv. Kuzme i Damjana. Crkva je izgrađena u romaničkom stilu na temeljima ranije nekropole i starokršćanske crkve (ostaci starokršćanskih sarkofaga). Nalazi se u blizini rimske villae rusticae a u njoj se čuvaju moći sv. Djevice Marije, sv. Kuzme i Damjana te ugarskog kralja sv. Stjepana. Ispred crkve raste hrast medunac star oko 700 godina ispod kojeg se, ako je vjerovati legendi, odmarao hrvatski kralj Zvonimir.

Benediktinke su 1545.g završile gradnju Kaštilica na morskom grebenu zvanom Gomilica. Ulaz u kaštel i danas štiti visoka kula u koju se ulazilo preko drvenog pokretnog mosta. Osim koludrica u utvrdu se uselilo i nekoliko obitelji iz porušenog sela Kozice dok su ostali sagradili svoje kuće na obali, u neposrednoj blizini utvrde.

Stara župna crkva iz 18 st. poznata je po izrezbarenim baroknim vratnicama. Fulgencije Bakotić, drvodjelac i svećenik rođen je sredinom 18. st. u Kaštel Gomilici. Poznat je po izradi raspela od kojih se jedno nalazi u župnoj crkvi, dva poljudskom samostanu, jedno u Muzeju Grada Kaštela te nekoliko u talijanskim samostanima.

Privatni smještaj nudi brojne mogućnosti prihvata turista.

Braća Jerolim i Nikola Cambi, splitski plemići i zemljoposjednici, su 1517.g., u skladu sa odobrenjem iz 1478.g. na malom otočiću izgradili kaštel s namjerom da zaštite sebe i stanovnike sela Lažane i Kruševik. Kaštel ima cilindrični oblik (jedini takav u Kaštelima) koji je veoma pogodan za obranu od neprijatelja.

Na prostoru Kaštel Kambelovca izgrađeni su i kašteli obitelji Grissogono i Lipeo. Seljaci iz starohrvatskog sela Kruševika su 1525.g. izgradili dva kaštela - Veliku i Malu Piškeru. To je bio jedinstveni primjer u Kaštelima da su seljaci izgradili svoje utvrde.
Zbog velikog broja kaštela, Kaštel Kambelovac je postao razvučeno selo.

Na padinama Kozjaka nalazi se crkvica sv. Martina od Kruševika, nekada središte sela Kruševika. Danas crkvicu zovu Gospe na Krugu ili Gospe od Snijega. Sjeverno od Kruševika, na predjelu Lažane odnosno na istoimenom obronku brda Kozjak nalazi se srednjovjekovna crkva sv. Mihovila dok se na zapadnoj strani obronka nalazi stražarnica - kuća iz XVI. stoljeća. Pri samom vrhu Kozjaka smjestila se kula Kaštilica. Do ovih crkava kao i do planinarskih domova pod Koludrom (325 m) i Orlovog gnjezda vode obilježene planinarske staze. Uz brdo pa sjeveroistočno uz glatku, okomitu liticu osiguranu čeličnim užetom izlazi se na hrbat Kozjaka, odakle vodi put do Velikog vrja Kozjaka (780 m) - gornji dio staze je namijenjen samo iskusnim planinarima.

Svakom gostu u Kaštel Kambelovcu možemo preporučiti smještaj u motelu Tamaris ili privatnom smještaju (sobe, apartmani, kamp).

Mihovil Rosani je 1482.g, na zapadnom dijelu današnjeg Kaštel Lukšića izgradio svoj kaštel koji je izvrstan primjer gradnje kaštela na morskim hridima.
Oko Rušinca se nalazilo manje selo koje je iz sigurnosnih razloga napušteno. Uz selo se smjestila crkva sv. Ivana.

Nikola i Jerolim Vitturi, trogirski plemići dobili su 1487.g.dozvolu od mletačkog dužda da izgrade dvorac kaštela uz more kako bi zaštitili svoje obitelji i težake iz sela Ostrog na grebenu Balovan. Dvorac je izgrađen u stilu raskošne renesansne palače i završen je 1564.g. Sastoji se od južne rezidencijalne dvokratne građevine sa balkonom i izlazom na more u slučaju opasnosti. Na sjevernoj strani se nalaze dvije obrambene kule i mašikul i pokretni most kao veza s kopnom. U 18 st. je pokretni most zamijenjen kamenim na jedan luk. U sredini dvorca nalazi se dvorište s arkadama dok su na I i II. Katu smještene galerije.
Danas se u obnovljenom dvorcu Vitturi nalaze Muzej Grada Kaštela, Turistička zajednica Grada Kaštela te druge kulturne ustanove. Postaje kulturno središte Grada u kojem se održavaju izložbe, koncerti, kazališne predstave i sl.

Oko kaštela je sagrađeno selo s obrambenim zidom. Crkva Gospe od Uznesenja sagrađena je 1530.g. u gotičkom stilu i nalazi se na samom sjevernom rubu starog sela. Nova župna crkva je građena od 1776.g. do 1817.g. u stilu kasnog baroka. Prava je riznica umjetnina, slika i skulptura. U njoj nalazimo barokno raspelo g. Piazzette (17.stoljeće), oltarnu palu Palme Mlađeg (16.st.) - Bogorodičino Uznesenje, sliku "Bogorodica s djetetom" (15.st. ) na glavnom oltaru te oltarnu raku sv. Arnira - rad Jurja Dalmatinca iz 15.st.

U Lukšiću se također nalazi i kaštel Tataglia – Ambrossini kojeg je, za svoje posjete Kaštelima, 1903. godine kupio dr. Henrik Šoulavy iz Praga i u njemu 1909. godine otvorio prvi pansion.

Kaštel Lukšić je poznat po legendi o mladom paru, Miljenku i Dobrili, kaštelanskom Romeu i Juliji čija je ljubav, iako okrunjena brakom, završila tragično.

U neposrednoj blizini dvorca nalazi se park - perivoj Vitturi, klasicističkog tipa iz druge polovice 18. stoljeća. Utemeljio ga je Radoš Micheli Vitturi a 1968. godine je proglašen spomenikom parkovne arhitekture. Uz Gučetićeva u Trstenu, Garanjinova u Trogiru i Borellijeva u Sv. Filipu i Jakovu ovaj park se može pribrojiti rijetkim spomenicima te vrste.
Nedaleko od parka Vitturi nalazi se granični kameni stup koji je u srednjem vijeku označavao granicu između posjeda trogirskih i splitskih vlastelina.

Na grebenu Balavan (259 m) koji se smjestio podno Kozjaka nalazi se crkva sv. Lovre od Ostroga, sela koje je nekada bilo sjedište didića - slobodnih seljaka sa vlastitim posjedima a koje se spominje 1171.g. Naselje je izgrađeno na ostacima ilirske i rimske naseobine.
Na Ilirskoj Gradini (637 m), najvišem vrhu zapadnog dijela Kozjaka sagrađena je crkva sv. Ivana Birnja. Na dan sv. Ivana od Birnja biralo se župana, pa je po tome vjerovatno i crkva dobila ime.

Hotel Kastel, Villa Žarko te privatni smještaj garancija su ugodnog boravka svakom posjetitelju.

Koriolan Cipico, trogirski vlastelin pisac, humanist i vojskovođa u ratu na Lepantu je 1476.g. u Kaštel Starom, na morskoj hridi dao izgraditi svoj kaštel. Kaštel je bio spoj tvrđave i palače, odvojen od kopna opkopom, a sa kopnom spojen pokretnim mostom (brvnom). Otuda potječe i naziv za prostor pred kaštelima - Brce (brvce). Nakon požara je 1493. obnovljen u renesansnom stilu s dvorištem s arkadama i južnim balkonom kojeg krasi obiteljski grb. Oko dvorca su svoje kuće izgradili stanovnici kozjačkog sela Radun. Oko sela su 1507.g. izgradili utvrdu a do danas su sačuvani perimetri sela s ulicama koje se sijeku pod pravim kutom baš kao na nacrtu mjesta iz 1704.g. Unutar sela nalazi se crkvica sv. Josipa koju je u 17. stoljeću sagradio Celije Čipiko.

Župna crkva sv. Ivana Krstitelja, sagrađena izvan utvrđenog sela, posvećena je 1641.g. a obnovljena 1714.g. Unutrašnjost je ukrašena s pet mramornih oltara i pet oltarnih pala. U njoj se čuva čudotvorna ikona iz 16 stoljeća - Gospa od Milosti, tijelo sv. Felicija, zaštitnika sela.

Zapadno od crkve se nalazi palača obitelji Celio Cega, sagrađena u 16. stoljeću, a nešto dalje, u smjeru zapada, u moru se naziru temelji kaštela Andreis.

Posebnost nove župne crkve je u vremenu trajanja njezine izgradnje, koja je trajala od 1871. – 1970. godine.

O postojanju sela Radun smještenog na obroncima planine Kozjak svjedoči starohrvatska crkva sv. Jurja od Raduna iz 10./11. stoljeća. To je jedina crkva sačuvana u izvornom obliku. Jednobrodni prostor izvana je ukrašen plitkim nišama, a iznutra lepezama. Vanjski zid pravokutne apside raščlanjen je nišama. Arheološka istraživanja provedena na okolnim grobovima ukazala su na kontinuitet pokapanja od 9. do 15. stoljeća. Starohrvatski nakit i predmeti pronađeni u grobovima čuvaju se u Muzeju grada Kaštela.

Iz Kaštel Starog do prijevoja Malačka (480 m) vodi obilježena planinarska staza. Na prijevoju se nalaze planinarski domovi Malačka i Split koji ujedno predstavljaju polazne točke planinarskih staza prema Kozjaku i Kaštelanskoj zagori. To je ujedno najlakše dostupan vidikovac sa veličanstvenim pogledom na Kaštelansko Velo i Malo polje, zaljev, Split, Marjan, Trogir te srednjodalmatinske otoke.
Na obližnjem vrhu je u pravcu zapada sagrađena kapelica s križem kao spomen svim Kaštelanima koji su svoje živote izgubili u Domovinskom ratu.

Osim u privatnom smještaju, posjetitelji Kaštel Staroga imaju mogućnost boravka u kampu i hotelu Palace.

Trogirski vlastelin Pavao Antun Ćipiko dao je 1512. g. sagraditi svoj kaštel u obliku četverokutne kule oko kojeg se kasnije razvilo naselje, obrambenim zidom okruženo sa istočne, sjeverne i zapadne strane, a s južne strane morem. Sa sjeverne strane, na ulazu u selo, na mjestu gdje se nalazio pokretni most, nastalo je Brce na kojem je 1775.g. sagrađena bratska kuća sa satom.

Župna crkva sv. Petra od Klobučca sagrađena je na temeljima crkve iz 13. stoljeća. U njoj se nalazi vrlo bogata riznica srebra i crkvenog ruha.

U Kaštel Novom je rođen i akademski kipar Marin Studin (1895 - 1960). Bio je učenik Ivana Meštrovića, a kip sv. Roka kojeg je izradio krasi crkvicu sv. Roka iz 16. stoljeća. Autor je i spomenika "Vjesnik slobode" (konjanik) koji dijeli Kaštel Stari od Kaštel Novog dok su ostala njegova djela pohranjena u galeriji Studin i trenutno su nedostupna za javnost.

U polju iznad Kaštel Novog od pamtivjeka se uzgaja vinova loza a početkom 19.st. vinograde je napala i pokosila filoksera. Nakon toga su obnovljeni, a posađene su i nove vrste vinove loze. Starih sorti kao što je npr. kaštelanski crljenak, u svijetu, a posebno u Kaliforniji poznatiji kao Zinfandel, ostalo je vrlo malo. Domovina te američke loze je Kaštel Novi gdje nekoliko trsova još uvijek raste u vinogradu gospodina Radunića. Posađeno je i nekoliko novih vinograda te loze, a loza kaštelanskog Crljenka pronašla je svoje mjesto i u Biblijskom vrtu.

Didići iz sela Špiljana su 1189.g sagradili i osnovali kao beneficij crkvu Gospe od Špiljana ili Stomorije u Kaštelanskom polju i na taj način stekli pravo izbora župnika koji se izdržavao od prihoda beneficija. U zid crkvene apside ugrađen je fragment starokršćanskog reljefa koji prikazuje dva dupina i križ.
Crkva je okružena stoljetnim stablima, u njezinom dvorištu se nalazi izvor vode što je pružilo idealne uvjete za pokretanje Biblijskog vrta koji je utemeljen u čast prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku. U njemu već rastu neke, a tijekom vremena će biti posađene sve biljke koje se spominju u Bibliji. Biblijski vrt je uređen na temelju idejnog rješenja Dobrile Kraljić i arhitekta Ede Šegvića.

Kaštel Novi nudi mogućnosti boravka u privatnom smještaju.

Utvrdu (kaštel) s dvorištem, danas poznatu kao kaštel Rotondo, dao je 1508.g. izgraditi trogirski vlastelin Stjepan Štafileo, na morskoj hridi.

Stambeni dio kaštela nalazio se na južnoj strani gdje se nalaze i vrata za napuštanje kaštela brodovima. Zanimljivo je da je prezime i obiteljski grb uzeo grozd - grčki staphile. Oko naselja stvoreno je naselje pravokutnog tlocrta, okruženo jarkom. Iz sela su preko pokretnog mosta vodila Sela vrata. Prostor je nazvan Brce. Tako se samo u Kaštel Štafiliću i Kaštel Novom Brca nalaze na periferiji sela, dok se kod ostalih nalaze uz sam kaštel. Uz obrambene zidine sagrađen je kaštel obitelji Ferra, danas u vlasništvu obitelji Pera.

Na zapadnom dijelu Kaštel Štafilića nalazi se kula Nehaj koju su 1548.g. počeli graditi Ljudevit i Ivan Lodi. Kula je sagrađena do gornjih pragova prozora prvog kata. Radovi su prestali nakon smrti braće Lodi, a kako nisu imali muških potomaka, kćeri i zetovi su odustali od gradnje. Kula Nehaj, iako nedovršena, plijeni poglede likovnjaka, pjesnika i turista. Ponekad za vrijeme plime izgleda kao da plovi morem.

Prva crkva u Štafiliću sagrađena je 1566.g. na kojoj su do današnjeg, baroknog izgleda izvršene brojne preinake. U njoj se nalazi čudotvorna ikona iz 16.st., tradicionalni kaštelanski zlatni nakit, te kipovi sv. Blaža i sv. Lucije, radovi Marina Studina.

Crkva sv. Juraja od Žestinja je starohrvatska crkva iz 12. st. na kojoj se posebno ističe lijepi nadvratnik ukrašen stiliziranim lišćem i križem.
Oko nje se nalazi staro groblje s očuvanim stećcima od kojih jedan ima ugraviran polumjesec. Na ovom području se nekada nalazilo srednjovjekovno selo Žestinj – Miran koje se prostiralo duž obronka planine Trečanice.

Na vrhu Velikog Bijaća (208 m) sagrađena je crkvica sv. Nofra. Na pročelju se nalazi natpis o obnovi crkve koji potječe iz 1475.g. što dokazuje da potječe iz ranog doba. Crkvu karakterizira lijepi gotički svod.

Ispod brda se nalaze Bijaći, značajno povijesno naselje iz perioda od antičkih vremena do srednjeg vijeka. Na antičkim ostacima sagrađena je ranokršćanska bazilika a u 9. st. crkva sv. Marte. Od ranog srednjeg vijeka, 9.st. pa sve do kraja XI. stoljeća Bijaći su bili jedno od glavnih središta Hrvatske države. Tu je otkrivena i jedna od najstarijih starohrvatskih crkvi – crkva sv. Marte. To je predromanička trobrodna građevina s uglatom apsidom i temeljima zvonika na pročelju. Oko nje se nalaze i ostaci drugih građevina te kasnoantičko i starohrvatsko groblje.
Na toj su lokaciji provođena arheološka istraživanja tijekom kojih je pronađen kameni namještaj starohrvatskog graditeljstva, ukrašen pleternom plastikom. Pronalasci su pohranjeni u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (veliki ciborij) te u Muzeju Grada Kaštela.
Današnju crkvicu dao je 1908.g. sagraditi don. Frane Bulić, pored ruševina crkvice sv. Marte.

Bogati nalazi dokazuju da su tu stolovali hrvatski narodni vladari a u prijepisu Trpimirove darovnice koja je napisana i pročitana 4. 3. 852.g. stoji: "Ja knez Hrvata " i " Učinjeno u mjestu koje se zove Bijaći" čime se potkrepljuje gore navedena tvrdnja.

Makadamskim putom između Trećanice i Opora u smjeru Prosike stiže se do lovačkog doma Tikvenjak, smještenog u lovištu o kojem se brine Lovačko društvo Donja Kaštela.

Na zapadnoj granici kaštelanskog prostora nalazi se Mujina špilja u kojoj se već dugi niz godina provode arheološka istraživanja. Pronađeno je mnogo kamenog oruđa, obrađenih životinjskih kosti i ognjišta. Dokazano je da su nalazi stari oko 45 000 godina što kazuje da je na tim prostorima obitavao i lovio pračovjek - neandertalac i to u vremenima kada je kopno sezalo sve do otoka Visa.

U Kaštel Štafiliću raste iznimni spomenik prirode, maslina stara više od 1500 godina. Pretpostavlja se da potječe iz Južne Italije ili Grčke. Zovu je Stara maslina (Olea Europea) odnosno Mastrinka, kako je zovu mještani.
Godišnji urod ove masline prerađuje se u ulje koje se u replikama staklenih grčkih lakrimarija koristi kao autohtoni kaštelanski suvenir. Spomenikom prirode je proglašena 1990.g.

Hoteli Resnik i Adria, kamp i privatni smještaj garancija su ugodnog boravka svakom turistu koji se nađe u Kaštel Štafiliću.

Grad Kaštela je smješten na obali Kaštelanskog zaljeva i sa preko 40 000 stanovnika je drugi po veličini grad u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Proteže se u duljini od 17 km.

Posebnost našeg grada leži u činjenici da se razvio oko 7 mjesta (Kaštel Sućurac, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Lukšić, Kaštel Stari, Kaštel Novi, Kaštel Štafilić) tj. oko utvrda kaštela, a svako mjesto ima svoje specifičnosti koje karakteriziraju ovaj mediteranski kraj. Posljednjih godina su se osim ovih 7 središta razvila još dva manja centra, Radun i Rudine. 

Istočni dio grada odnosno područje Kaštel Sućurca malo je industrijsko središte u kojem se nalazi tvornica cementa i željezara te mnogi trgovački centri.

Poljoprivreda je razvijena u Kaštelanskom polju i na padinama Kozjaka gdje se uzgajaju različite kulture, tradicionalne za ovaj kraj. U novije vrijeme procvat doživljava i uzgoj maslina, vinove loze i trešanja.

Zapadni dio grada je turistički orjentiran. To je područje u kojem se nalazi najveći broj smještajnih kapaciteta - turistički apartmani, sobe za iznajmljivanje, kampovi, hoteli,...

U Kaštel Gomilici se nalazi i novosagrađena marina Kaštela koja omogućava prihvat privatnih i charter brodova.

Kaštela su jedan od najbolje prometno povezanih gradova pa tako osim međunarodne zračne luke Split – Kaštela, postoji i željeznička stanica u Kaštel Starom dok je s autocestom Split – Zagreb povezan izlazno – ulaznim odvojcima od kojih su najbliži oni u Prgometu i Vučevici.

U Kaštelima djeluju mnoge udruge i ustanove koje svojom aktivnošću obogaćuju kulturni život grada cijele godine. Muzej grada Kaštela smješten je u dvorcu Vitturi, a izložbeni prostor u nekadašnjem biskupovom ljetnikovcu u Kaštel Sućurcu.

Tijekom veljače se u Kaštel Sućurcu, Kaštel Kambelovcu i Donjim Kaštelima (Štafilić, Novi, Stari) tradicionalno održavaju karnevalske svečanosti. Tradicija tih svečanost u Donjim Kaštelima traje već više od 150 godina.

Svake godine, u razdoblju od 01.07. – 31. 08., održava se "Kaštelansko kulturno ljeto" tijekom kojeg se održi više od 60 manifestacija - izložbe slika, kazališne predstave, koncerti ozbiljne i zabavne glazbe, folklor, športska natjecanja te fešti (ribarske, lovačke, planinarske,...). Priredbe se održavaju u svim mjestima i to u najatraktivnijim prostorima povijesnih jezgri mjesta, Kaštelima, obali itd.

Možemo posebno istaknuti "Večeri dalmatinske pisme" koje se u Kaštel Kambelovcu održavaju u srpnju a koje njeguju klapsku pjesmu u tradicionalnim i modernim aranžmanima.

Na području Grada Kaštela svoj su trag ostavila sva povijesna razdoblja; tu je lovio pračovjek iz starog kamenog doba (Mujina pećina na zapadnim obroncima s nalazima koji potječu iz 45 000 g. prije Krista). 

Na Kozjaku se i danas nalaze mnogobrojni nalazi koji potječu iz ilirskog razdoblja. 

Za vrijeme grčke i rimske vlasti Kaštela doživljavaju gospodarski procvat i civilizacijski rast o čemu svjedoče ostaci mnogih antičkih vila i naselja Siculi smještenog na Resniku. 

Hrvati su u 7. stoljeću naselili blage padine Kozjaka o čemu, kao nijemi svjedoci toga vremena, svjedoče starohrvatske crkvice. 

Trogirski i splitski vlastelini su zajedno sa crkvenim velikodostojanstvenicima na obali mora ili na hridima izgrađivali kaštele kako bi zaštitili ljetinu i seljake. Sve su to radili uz odobrenje venecijanskih vlasti. Tako utvrđeni dvorci – kašteli zaista su sa svojim kulama, opkopima, puškarnicama i pokretnim mostovima prema kopnu djelovali kao utvrde. Sa strane okrenute moru izgrađivani su u stilu renesansnih ljetnikovaca, sa širokim prozorima i balkonima. Žitelji starih sela smještenih na padinama Kozjaka oko kaštela su potražili utočište i sigurnost i izgradili nova utvrđena naselja. 

Poljoprivreda, maslinarstvo i vinogradarstvo su stoljećima bile najvažnije grane gospodarstva i temelji ekonomske moći ovog područja. O tome svjedoče velike crkve sa zvonicima (koje su ukrašavali poznati umjetnici tog vremena), srebrni i zlatni zavjetni darovi koji se i danas čuvaju u crkvenim riznicama, te narodna nošnja poznata po zlatnim ukrasima i zlatovezu. 

Oko 16 kaštela izgrađeno je sedam sela: Kaštel Štafilić, Kaštel Novi, Kaštel Stari, Kaštel Lukšić, Kaštel Kambelovac, Kaštel Gomilica i Kaštel Sućurac, koja su rasla, razvijala se i konačno spojila u grad Kaštela. U svojim gradskim jezgrama su do danas zadržala autohtonu dalmatinsku arhitekturu, kuće sa solarima, balaturama, konobama, kaletama i trgovima. 

U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji - obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu.

Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered.

Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira.

Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu.

Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću.

Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure.

Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. "Pokoj ljubovnikom". U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.

Zaštićena parkovna arhitektura Kaštela

Ljepota Kaštela odnosno Kaštelanskog polja nadahnula je mnoge pjesnike koji su tu ljepotu opisivali u svojim pjesmama. Andrija Kačić Miočić je pisao:

"Lipo ti je, pobre, pogledati 

od Solina do grada Trogira

ter Kaštele ravne razgledati

kojeno su prilika misira."

"Sedam sela poredanih kao sedam labudova" preraslo je u grad Kaštela. Na većem dijelu Kaštelanskog polja još uvijek se izmjenjuju vinogradi, maslinici, nasadi trešanja i smokava te autohtona mediteranska vegetacija sa zaštićenim spomenicima prirodne baštine i parkovne arhitekture.

U Kaštel Štafiliću raste maslina (olea europea) koju Kaštelani zovu Mastrinka. Stara je preko 1500 godina i pretpostavlja se da je donesena iz južne Italije ili Grčke. Kako su na tom prostoru nekada bili posjedi rimskih veterana, pretpostavlja se da je ona ostatak sa nekog poljoprivrednog dobra onog vremena. 

Maslina spada u sortu uljarica i ima sitne listove i plodove. Sustav korijenja je razvila u prostoru od 100 metara, obujam debla joj je 6 metara, promjer krošnje 22 metra a visina 10 metara. Spomenikom prirode proglašena je 1990. godine.

Urod se prerađuje u maslinovo ulje koje, u replikama grčkih lakrimarija, predstavlja autohtoni kaštelanski suvenir.

Hrast medunac (quercus pubescens willd) koji se nalazi pokraj romaničke crkvice sv. Kuzme i Damjana u Kaštel Gomilici, svojom ljepotom i veličinom privlači pozornost svih posjetitelja ovog starog kaštelanskog okružja.

Park oko hotela "Palace" u Kaštel Starom kojeg je 1910. godine utemeljio dr. Petar Kamber, nekadašnji vlasnik hotela i zaljubljenik u Kaštela, također predstavlja spomenik parkovne arhitekture. Park se prostire na površini od 35 000 četvornih metara.

Na istočnim padinama Kozjaka, u Kaštel Sućurcu, nalazi se Kaočina gaj, jedinstveni primjer vegetacijski i floristički odlično očuvane visoke makije i ostalih autohtonih vrsta koji je baš iz tog razloga zaštićen zakonom.

Povijesni perivoj – Park Vitturi

Radoš Micheli Vitturi, plemić iz Kaštel Lukšića a ujedno i poznati poljoprivredni stručnjak te predsjednik lukšićke Agrarne akademije, podigao je u drugoj polovici 18. stoljeća prvi perivoj u Kaštelima. O tome svjedoči zavjetna slika Vitturijevih sa likom sv. Roka koji na dlanu drži perivoj a koja potječe iz 1760.g. Danas je taj perivoj poznat pod imenom Park Vitturi. Nalazi se na obali Kaštel Lukšića i zauzima površinu od 7450 četvornih metara. Prilog tvrdnji njegova postanka jest klasicistički okvir te renesansno-barokne broderije od šimšira (Buxus sempervirens L.). 

Spomenikom prirode i kulture je proglašen 1968.godine. U obrazloženju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture stoji: "Park Vitturi po svojoj širini i pristupu s mora predstavlja jedinstveni spomenik naše stare hortikulture. Slični su parkovi u Dalmaciji vrlo rijetko sačuvani, pa se ovaj pored Gučetićeva u Trstenu, Garanjinova u Trogiru i Borellijeva u Sv. Filipu i Jakovu, može ubrojiti u te rijetke spomenike naše vrtne arhitekture".

U perivoju su do danas sačuvane broderija od šimšira, stari primjeri čempresa, alepskog bora, pinija lovora (Cupressus L., Pinus halepensis L., Pinus pinea L., Laurus nobilis L.) i dr. Posebno je zanimljivo egzotično drveće kao npr. firmijana (Firmiana simplex Bois.) iz porodice kakaovac, mirisavi kalikantus i dr. Vrt je desetljećima bio zapušten ali se njegovu površinu uspjelo sačuvati i sada se redovno održava. 

Kako bi park mogao postati jedna od naših turističkih zanimljivosti potrebno ga je prvo sanirati i revitalizirati, za što je potrebna projektna dokumentacija. 

Školski botanički vrt O.Š. Ostrog

Nedugo nakon preseljenja O.Š. u Kaštel Lukšiću u novu zgradu 1976. godine, učenici i nastavnici započeli su s uređenjem potpuno zapuštenog prostornog okoliša. 

Oko školske zgrade, na površini od 4 hektara raste više od 1400 biljnih sorti koje potječu sa svih strana svijeta i pretežno su iz mediteranskog suptropskog podneblja.

Najveći dio zauzima perivoj – arboretum, građen u pejzažnom stilu engleskog perivoja.

Južni vrt je zbog svoje veličine i povoljne mikro-klime najbogatiji dio školskog botaničkog vrta. Tu se nalaze skupine autohtonog i egzotičnog drveća, grmlja, trajnica i cvjetnica, npr. stabla kamforovca, eukaliptusa, avokada, akacija, sekvoja, libanonskog i himalajskog cedra, jasmina, bugenvile, itd.

Pažnju posjetitelja pobuđuje i skupina aromatičnog i ljekovitog bilja, kamenjara sa sukulentama, te polje s biljkama vlažnih staništa.

U sjevernom vrtu se nalazi "mali park" izgrađen u francuskom stilu, strogo simetričnih linija sa niskom živicom od šimšira i bogatom kolekcijom oleandara. Na tom je prostoru izgrađena kamena pozornica za kulturno umjetnička događanja.

Sastavni dio vrta čini maslinik koji sa svojih 170 stabala i 45 sorti domaćih i stranih maslina predstavlja najveći kolekcionarski nasad hrvatskog priobalja.

Biblijski vrt Stomorija – svetište Gospe od Stomorije

Na južnim padinama Kozjaka je još daleke 1189. godine podignuta crkvica sv. Marije od Špiljana, danas zvane Gospe Stomorija. Na tom mjestu na kojem se spajaju duhovnost i priroda utemeljen je Biblijski vrt. Tu već stoljećima rastu platane, masline, smokve, vinova loza i biljke koje se spominju u Bibliji. Predanošću zaljubljenika u prirodu zasađene su još mnoge druge vrste kao npr. Judino drvo, lovor, akcija, začinsko i mirisno bilje i dr.

U predvorju se nalazi Spomen – kamen, autorski rad kipara Marka Gugića na kojem piše: " Na spomen drugom došašću sv. Oca Ivana Pavla II. zasnovasmo Biblijski vrt u Stomoriji nad zaljevom. Pučani Kaštela 27. rujna 1998. " Nasuprot njega zasađena je Papina maslina koju je Sveti Otac iste te godine blagoslovio u Splitu. 

Sjeverno od crkvice uređen je terasasti predio Jidro, pod čijim je starim maslinama, a u slavu hrvatskim velikanima, postavljena Kolona kamenih megalita. Te je velikane u njihovu stvaralaštvu nadahnula Biblija pa se tako spominju – Sv. Jeronim (prijevod Biblije na latinski), Juraj Dalmatinac (graditelj sakralnih objekata), Marko Marulić (spjev Judita i dr.), Bartol Kašić (prijevod Biblije na hrvatski) te Ivan Meštrović (skulptor Biblijskih motiva).

Na otočiću u potoku, dobrodošlicu će svakom namjerniku poželjeti drvena skulptura Noina arka, rad poznatog umjetnika Vaska Lipovca.

Kamenim Križnim putem na Gospinoj njivi, na kojem su Križne postaje predstavljene grmovima mirisave mirte, dolazi se do Križa života, djela kipara Kažimira Hraste.

Na vidikovcu sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Kaštelansko polje i zaljev, posađen je mali vinograd kao spomenik težaku i lozi. U njemu se, uz ostale autohtone vrste vinove loze, nalazi i Kaštelanski crljenak, u svijetu, posebno u Kaliforniji (SAD) poznat kao Zinfandel, koji potječe iz Kaštela.

Zahvaljujući naporima Gradske uprave koja obnavlja gradske parkove, i udruga stanovnika Kaštela koje nastoje uskladiti životne potrebe i očuvati okoliš, Grad Kaštela je 2003. godine u kategoriji gradova osvojio brončanu nagradu "Entente florale" koju dodjeljuje Europska asocijacija za cvijeće i okoliš (The European association for flowers and landscaping) iz Brisela.

Planina Kozjak

Kaštelanski zaljev sa sjevera okružuju brda Kozjak, Opor i Trečanica koja se blago položena spuštaju do mora. Najviša i najduža je planina Kozjak, koja se u dužini od 16 km proteže od Klisa na istoku do prijevoja Malačka na zapadu. Najupečatljivija je njezina stijena, koja je ujedno najduža u Hrvatskoj ali nije previše visoka (50 – 250 m). Najviši vrh je Veli vrj (779 m).

Biljni pokrov koji raste na južnim obroncima - lemprika, mirta, brnistra i planika – karakterizira mediteransku floru, dok na sjevernim obroncima susrećemo bijeli i crni grab, crni jasen, hrast i sl. koji karakteriziraju submediteransku floru. Na Kozjaku raste više vrsta endemskog bilja među kojima i orhideje.

Preko planine Kozjak su u prošlosti vodili karavanski putevi. Danas na Kozjaku i okolnim planinama Kaštelanske zagore postoji cca 80 km označenih planinarskih staza koje su ugodne za rekreativno planinarenje. Stijene Kozjaka poznate su po alpinističkim penjačkim smjerovima (npr. u blizini planinarskog doma "Malačka") koji nisu zahtjevni i mogu ih savladati i rekreativci.

Padinama Kozjaka prolazi protupožarni put koji omogućuje da se do svakog planinarskog doma može doći biciklom, a na isti način je to moguće od istočnog do zapadnog dijela planine.

Vrhovima Kaštelanskih planina vodi Planinarski put Dalmacije i Planinarski put "Koljevkom hrvatske državnosti Bijaći – Klis". U dužini od 30 km obuhvaćeno je 19 kontrolnih točaka i to većinom sakralnih objekata sagrađenih u doba hrvatskih narodnih vladara (sv. Marta u Bijaćima, sv. Nofar Stomorija, sv. Juraj od Raduna, sv. Ivan Biranj, sv. Kuzma i Damjan, sv. Juraj od Putalja i dr.) koji se protežu sve do Šuplje crkve u Solinu.

Rijetkost je da se na tako malom prostoru nalaze 4 planinarska doma (Putalj u Kaštel Sućurcu, Koludar u Kaštel Kambelovcu, Split i Malačka u Kaštel Starom), jedno planinarsko sklonište (Orlovo gnjezdo u Kaštel Kambelovcu) i lovački dom u kojem planinari mogu dobiti okrijepu i prenoćište.

Planinarska društva rado će za grupe planinara i pojedince osigurati pratnju vodiča – planinara koji će im omogućiti da uživaju u pogledu na Kaštela, Kaštelanski zaljev, Trogir, Split i srednjodalmatinske otoke te na Kaštelansku zagoru.

Kaštelanski Crljenak

Kaštelanski Crljenak je stara, gotovo zaboravljena hrvatska sorta koja u posljednje vrijeme zaokuplja domaću i stranu vinogradarsku javnost. Naime, utvrđeno je da Kaštelanski Crljenak i američka sorta Zinfandel imaju identičan genetski profil, odnosno da se radi o istoj sorti vina što je pomoglo u rješavanju misterija njezina podrijetla.

Ta je sorta, pod imenom Zinfandel, u ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća iz Carskog državnog rasadnika u Beču (u kojem su se nalazile brojne sorte tadašnje monarhije) prenesena u SAD, točnije na Long Island. Na sjeveroistoku zemlje je vrlo brzo postala cjenjena sorta i to najprije kao zobatica dok je u hladnijim područjima uzgajana i unutar staklenika. Tridesetak godina kasnije prenesena je u Kaliforniju u kojoj se vrlo brzo proširila i to posebno za vrijeme tzv. Zlatne groznice. Osamdesetih godina 19. stoljeća dobiva status najrasprostranjenije sorte u Americi.

Popularnost Zinfandela, prvenstveno u Americi traje i danas. Zauzima preko 23% ukupne površine vinograda a uzgaja ga više od 200 proizvođača. U SAD-u je vrlo cijenjen kao sorta od koje se dobivaju jaka i puna, intenzivno obojena vina. U usporedbi s nekim drugim crnim sortama, njegova su vina mekana i pitka, s izraženom sortnom aromom koja varira od diskretnih cvjetnih pa do snažnih voćnih mirisa. Kakvoća i karakter vina umnogome ovise o području uzgoja, starosti nasada i tehnologiji koja se primjenjuje. Poznato je i rose vino ove sorte, tzv. White Zinfandel, koji je dugo vremena bio na vrhu popularnosti među američkim vinima. Iz godine u godinu širio se krug njegovih poklonika pa je 1991. osniovana udruga proizvođača i ljubitelja Zinfandela (Zinfandel Advocates and Producers – ZAP) čiji je cilj bila promocija te sorte i samog vina, te potpora stručnim i znanstvenim istraživanjima ove sorte.

Mnoga istraživanja vezana uz ovu sortu bavila su se njezinim podrijetlom koje je, obzirom da je bilo nepoznanica, od samih početaka uzgoja budilo veliki interes. Iako je bilo poznato da je zajedno sa ostalim sortama plemenite loze (Vitis vinifera L.) donesena iz Europe, zbog položaja kojeg zauzima u američkoj kulturi i povijesti smatralo je se čak i američkom sortom i vinom (America\\\' s vine and wine). Prvo otkriće vezano uz podrijetlo seže u daleku 1967. godinu. Te je godine prof. Austin Goheen sa Sveučilišta u Davisu, Kalifornija (University of California, Davis) u Italiji kušao različite sorte vina i uočio sortu naziva Primitivo koja ga je podsjetila na Zinfandel. Komparativnim istraživanjima došlo se do zaključka da bi Zinfandel i Primitivo zaista mogli pripadati istoj sorti. Konačnu potvrdu ovoj teoriji dala je prof. Carole Meredith sa Sveučilišta u Davisu koja je pomoću tzv. DNA – fingerprintinga dokazala njihovu genetičku identičnost. Međutim, kako se Primitivo u Italiji uzgaja relativno kratko, kraće nego Zinfandel u Americi, a ako je vjerovati nekim dokumentima da je Primitivo u talijansku pokrajinu Puglia donesen s istočne obale Jadrana, pitanje podrijetla ostalo je i dalje otvoreno. Time je hrvatska obala postala interesantna kao moguća domovina ove sorte. Zbog morfološke sličnosti sa Primitivom odnosno Zinfandelom, prije dvadesetak godina počeo se spominjati i Plavac mali kao mogući treći sinonim za istu sortu a s vremenom je ova pretpostavka okupljala sve više istomišljenika. Kako bi mogla nastaviti svoj istraživački rad na podrijetlu Zinfandela, prof. Meredith je uz pomoć nekih američkih proizvođača (među kojima i Miljenka Grgića, poznatog američkog vinara hrvatskog podrijetla) i suradnika s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Pejića, Edija Maletića, Jasminke Karoglan Kontić i Nikole Miroševića) obišla Dalmaciju i na različitim lokacijama prikupila preko 150 uzoraka Plavca malog. Rezultati su pokazali da su Zinfandel i Plavac mali dvije različite sorte ali da su genetički vrlo bliske. Odnosno, zaključilo se da je Zinfandel jedan od „roditelja“ Plavca malog. Potaknuti ovim otkrićem hrvatski znanstvenici Maletić i Pejić su nastavili potragu tijekom koje je otkriven i drugi „roditelj“ Plavca malog – Dobričić, stara sorta s otoka Šolte. Time je područje traženja suženo na Šoltu, Brač, Čiovo i srednjodalmatinsko priobalje. Među brojnim prikupljenim uzorcima našao se i uzorak sorte kaštelanski Crljenak, uzet prema preporuci dipl. ing. Ante Vuletina iz vinograda Ivice Radunića u Kaštel Novom. Analiza je pokazala identičan genetski profil kaštelanskog Crljenka i Zinfandela čime je napokon razriješen misterij podrijetla najpopularnije sorte u Americi. Dodatni dokaz hrvatskom podrijetlu ove sorte pruža otkriće o bliskoj rodbinskoj vezi mnogih drugih hrvatskih autohtonih sorti i Zinfandela / Primitiva / kaštelanskog Crljenka..