Zaštićena parkovna arhitektura Kaštela

Ljepota Kaštela odnosno Kaštelanskog polja nadahnula je mnoge pjesnike koji su tu ljepotu opisivali u svojim pjesmama. Andrija Kačić Miočić je pisao:

"Lipo ti je, pobre, pogledati 

od Solina do grada Trogira

ter Kaštele ravne razgledati

kojeno su prilika misira."

"Sedam sela poredanih kao sedam labudova" preraslo je u grad Kaštela. Na većem dijelu Kaštelanskog polja još uvijek se izmjenjuju vinogradi, maslinici, nasadi trešanja i smokava te autohtona mediteranska vegetacija sa zaštićenim spomenicima prirodne baštine i parkovne arhitekture.

U Kaštel Štafiliću raste maslina (olea europea) koju Kaštelani zovu Mastrinka. Stara je preko 1500 godina i pretpostavlja se da je donesena iz južne Italije ili Grčke. Kako su na tom prostoru nekada bili posjedi rimskih veterana, pretpostavlja se da je ona ostatak sa nekog poljoprivrednog dobra onog vremena. 

Maslina spada u sortu uljarica i ima sitne listove i plodove. Sustav korijenja je razvila u prostoru od 100 metara, obujam debla joj je 6 metara, promjer krošnje 22 metra a visina 10 metara. Spomenikom prirode proglašena je 1990. godine.

Urod se prerađuje u maslinovo ulje koje, u replikama grčkih lakrimarija, predstavlja autohtoni kaštelanski suvenir.

Hrast medunac (quercus pubescens willd) koji se nalazi pokraj romaničke crkvice sv. Kuzme i Damjana u Kaštel Gomilici, svojom ljepotom i veličinom privlači pozornost svih posjetitelja ovog starog kaštelanskog okružja.

Park oko hotela "Palace" u Kaštel Starom kojeg je 1910. godine utemeljio dr. Petar Kamber, nekadašnji vlasnik hotela i zaljubljenik u Kaštela, također predstavlja spomenik parkovne arhitekture. Park se prostire na površini od 35 000 četvornih metara.

Na istočnim padinama Kozjaka, u Kaštel Sućurcu, nalazi se Kaočina gaj, jedinstveni primjer vegetacijski i floristički odlično očuvane visoke makije i ostalih autohtonih vrsta koji je baš iz tog razloga zaštićen zakonom.

Povijesni perivoj – Park Vitturi

Radoš Micheli Vitturi, plemić iz Kaštel Lukšića a ujedno i poznati poljoprivredni stručnjak te predsjednik lukšićke Agrarne akademije, podigao je u drugoj polovici 18. stoljeća prvi perivoj u Kaštelima. O tome svjedoči zavjetna slika Vitturijevih sa likom sv. Roka koji na dlanu drži perivoj a koja potječe iz 1760.g. Danas je taj perivoj poznat pod imenom Park Vitturi. Nalazi se na obali Kaštel Lukšića i zauzima površinu od 7450 četvornih metara. Prilog tvrdnji njegova postanka jest klasicistički okvir te renesansno-barokne broderije od šimšira (Buxus sempervirens L.). 

Spomenikom prirode i kulture je proglašen 1968.godine. U obrazloženju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture stoji: "Park Vitturi po svojoj širini i pristupu s mora predstavlja jedinstveni spomenik naše stare hortikulture. Slični su parkovi u Dalmaciji vrlo rijetko sačuvani, pa se ovaj pored Gučetićeva u Trstenu, Garanjinova u Trogiru i Borellijeva u Sv. Filipu i Jakovu, može ubrojiti u te rijetke spomenike naše vrtne arhitekture".

U perivoju su do danas sačuvane broderija od šimšira, stari primjeri čempresa, alepskog bora, pinija lovora (Cupressus L., Pinus halepensis L., Pinus pinea L., Laurus nobilis L.) i dr. Posebno je zanimljivo egzotično drveće kao npr. firmijana (Firmiana simplex Bois.) iz porodice kakaovac, mirisavi kalikantus i dr. Vrt je desetljećima bio zapušten ali se njegovu površinu uspjelo sačuvati i sada se redovno održava. 

Kako bi park mogao postati jedna od naših turističkih zanimljivosti potrebno ga je prvo sanirati i revitalizirati, za što je potrebna projektna dokumentacija. 

Školski botanički vrt O.Š. Ostrog

Nedugo nakon preseljenja O.Š. u Kaštel Lukšiću u novu zgradu 1976. godine, učenici i nastavnici započeli su s uređenjem potpuno zapuštenog prostornog okoliša. 

Oko školske zgrade, na površini od 4 hektara raste više od 1400 biljnih sorti koje potječu sa svih strana svijeta i pretežno su iz mediteranskog suptropskog podneblja.

Najveći dio zauzima perivoj – arboretum, građen u pejzažnom stilu engleskog perivoja.

Južni vrt je zbog svoje veličine i povoljne mikro-klime najbogatiji dio školskog botaničkog vrta. Tu se nalaze skupine autohtonog i egzotičnog drveća, grmlja, trajnica i cvjetnica, npr. stabla kamforovca, eukaliptusa, avokada, akacija, sekvoja, libanonskog i himalajskog cedra, jasmina, bugenvile, itd.

Pažnju posjetitelja pobuđuje i skupina aromatičnog i ljekovitog bilja, kamenjara sa sukulentama, te polje s biljkama vlažnih staništa.

U sjevernom vrtu se nalazi "mali park" izgrađen u francuskom stilu, strogo simetričnih linija sa niskom živicom od šimšira i bogatom kolekcijom oleandara. Na tom je prostoru izgrađena kamena pozornica za kulturno umjetnička događanja.

Sastavni dio vrta čini maslinik koji sa svojih 170 stabala i 45 sorti domaćih i stranih maslina predstavlja najveći kolekcionarski nasad hrvatskog priobalja.

Biblijski vrt Stomorija – svetište Gospe od Stomorije

Na južnim padinama Kozjaka je još daleke 1189. godine podignuta crkvica sv. Marije od Špiljana, danas zvane Gospe Stomorija. Na tom mjestu na kojem se spajaju duhovnost i priroda utemeljen je Biblijski vrt. Tu već stoljećima rastu platane, masline, smokve, vinova loza i biljke koje se spominju u Bibliji. Predanošću zaljubljenika u prirodu zasađene su još mnoge druge vrste kao npr. Judino drvo, lovor, akcija, začinsko i mirisno bilje i dr.

U predvorju se nalazi Spomen – kamen, autorski rad kipara Marka Gugića na kojem piše: " Na spomen drugom došašću sv. Oca Ivana Pavla II. zasnovasmo Biblijski vrt u Stomoriji nad zaljevom. Pučani Kaštela 27. rujna 1998. " Nasuprot njega zasađena je Papina maslina koju je Sveti Otac iste te godine blagoslovio u Splitu. 

Sjeverno od crkvice uređen je terasasti predio Jidro, pod čijim je starim maslinama, a u slavu hrvatskim velikanima, postavljena Kolona kamenih megalita. Te je velikane u njihovu stvaralaštvu nadahnula Biblija pa se tako spominju – Sv. Jeronim (prijevod Biblije na latinski), Juraj Dalmatinac (graditelj sakralnih objekata), Marko Marulić (spjev Judita i dr.), Bartol Kašić (prijevod Biblije na hrvatski) te Ivan Meštrović (skulptor Biblijskih motiva).

Na otočiću u potoku, dobrodošlicu će svakom namjerniku poželjeti drvena skulptura Noina arka, rad poznatog umjetnika Vaska Lipovca.

Kamenim Križnim putem na Gospinoj njivi, na kojem su Križne postaje predstavljene grmovima mirisave mirte, dolazi se do Križa života, djela kipara Kažimira Hraste.

Na vidikovcu sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Kaštelansko polje i zaljev, posađen je mali vinograd kao spomenik težaku i lozi. U njemu se, uz ostale autohtone vrste vinove loze, nalazi i Kaštelanski crljenak, u svijetu, posebno u Kaliforniji (SAD) poznat kao Zinfandel, koji potječe iz Kaštela.

Zahvaljujući naporima Gradske uprave koja obnavlja gradske parkove, i udruga stanovnika Kaštela koje nastoje uskladiti životne potrebe i očuvati okoliš, Grad Kaštela je 2003. godine u kategoriji gradova osvojio brončanu nagradu "Entente florale" koju dodjeljuje Europska asocijacija za cvijeće i okoliš (The European association for flowers and landscaping) iz Brisela.

Planina Kozjak

Kaštelanski zaljev sa sjevera okružuju brda Kozjak, Opor i Trečanica koja se blago položena spuštaju do mora. Najviša i najduža je planina Kozjak, koja se u dužini od 16 km proteže od Klisa na istoku do prijevoja Malačka na zapadu. Najupečatljivija je njezina stijena, koja je ujedno najduža u Hrvatskoj ali nije previše visoka (50 – 250 m). Najviši vrh je Veli vrj (779 m).

Biljni pokrov koji raste na južnim obroncima - lemprika, mirta, brnistra i planika – karakterizira mediteransku floru, dok na sjevernim obroncima susrećemo bijeli i crni grab, crni jasen, hrast i sl. koji karakteriziraju submediteransku floru. Na Kozjaku raste više vrsta endemskog bilja među kojima i orhideje.

Preko planine Kozjak su u prošlosti vodili karavanski putevi. Danas na Kozjaku i okolnim planinama Kaštelanske zagore postoji cca 80 km označenih planinarskih staza koje su ugodne za rekreativno planinarenje. Stijene Kozjaka poznate su po alpinističkim penjačkim smjerovima (npr. u blizini planinarskog doma "Malačka") koji nisu zahtjevni i mogu ih savladati i rekreativci.

Padinama Kozjaka prolazi protupožarni put koji omogućuje da se do svakog planinarskog doma može doći biciklom, a na isti način je to moguće od istočnog do zapadnog dijela planine.

Vrhovima Kaštelanskih planina vodi Planinarski put Dalmacije i Planinarski put "Koljevkom hrvatske državnosti Bijaći – Klis". U dužini od 30 km obuhvaćeno je 19 kontrolnih točaka i to većinom sakralnih objekata sagrađenih u doba hrvatskih narodnih vladara (sv. Marta u Bijaćima, sv. Nofar Stomorija, sv. Juraj od Raduna, sv. Ivan Biranj, sv. Kuzma i Damjan, sv. Juraj od Putalja i dr.) koji se protežu sve do Šuplje crkve u Solinu.

Rijetkost je da se na tako malom prostoru nalaze 4 planinarska doma (Putalj u Kaštel Sućurcu, Koludar u Kaštel Kambelovcu, Split i Malačka u Kaštel Starom), jedno planinarsko sklonište (Orlovo gnjezdo u Kaštel Kambelovcu) i lovački dom u kojem planinari mogu dobiti okrijepu i prenoćište.

Planinarska društva rado će za grupe planinara i pojedince osigurati pratnju vodiča – planinara koji će im omogućiti da uživaju u pogledu na Kaštela, Kaštelanski zaljev, Trogir, Split i srednjodalmatinske otoke te na Kaštelansku zagoru.

Kaštelanski Crljenak

Kaštelanski Crljenak je stara, gotovo zaboravljena hrvatska sorta koja u posljednje vrijeme zaokuplja domaću i stranu vinogradarsku javnost. Naime, utvrđeno je da Kaštelanski Crljenak i američka sorta Zinfandel imaju identičan genetski profil, odnosno da se radi o istoj sorti vina što je pomoglo u rješavanju misterija njezina podrijetla.

Ta je sorta, pod imenom Zinfandel, u ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća iz Carskog državnog rasadnika u Beču (u kojem su se nalazile brojne sorte tadašnje monarhije) prenesena u SAD, točnije na Long Island. Na sjeveroistoku zemlje je vrlo brzo postala cjenjena sorta i to najprije kao zobatica dok je u hladnijim područjima uzgajana i unutar staklenika. Tridesetak godina kasnije prenesena je u Kaliforniju u kojoj se vrlo brzo proširila i to posebno za vrijeme tzv. Zlatne groznice. Osamdesetih godina 19. stoljeća dobiva status najrasprostranjenije sorte u Americi.

Popularnost Zinfandela, prvenstveno u Americi traje i danas. Zauzima preko 23% ukupne površine vinograda a uzgaja ga više od 200 proizvođača. U SAD-u je vrlo cijenjen kao sorta od koje se dobivaju jaka i puna, intenzivno obojena vina. U usporedbi s nekim drugim crnim sortama, njegova su vina mekana i pitka, s izraženom sortnom aromom koja varira od diskretnih cvjetnih pa do snažnih voćnih mirisa. Kakvoća i karakter vina umnogome ovise o području uzgoja, starosti nasada i tehnologiji koja se primjenjuje. Poznato je i rose vino ove sorte, tzv. White Zinfandel, koji je dugo vremena bio na vrhu popularnosti među američkim vinima. Iz godine u godinu širio se krug njegovih poklonika pa je 1991. osniovana udruga proizvođača i ljubitelja Zinfandela (Zinfandel Advocates and Producers – ZAP) čiji je cilj bila promocija te sorte i samog vina, te potpora stručnim i znanstvenim istraživanjima ove sorte.

Mnoga istraživanja vezana uz ovu sortu bavila su se njezinim podrijetlom koje je, obzirom da je bilo nepoznanica, od samih početaka uzgoja budilo veliki interes. Iako je bilo poznato da je zajedno sa ostalim sortama plemenite loze (Vitis vinifera L.) donesena iz Europe, zbog položaja kojeg zauzima u američkoj kulturi i povijesti smatralo je se čak i američkom sortom i vinom (America\\\' s vine and wine). Prvo otkriće vezano uz podrijetlo seže u daleku 1967. godinu. Te je godine prof. Austin Goheen sa Sveučilišta u Davisu, Kalifornija (University of California, Davis) u Italiji kušao različite sorte vina i uočio sortu naziva Primitivo koja ga je podsjetila na Zinfandel. Komparativnim istraživanjima došlo se do zaključka da bi Zinfandel i Primitivo zaista mogli pripadati istoj sorti. Konačnu potvrdu ovoj teoriji dala je prof. Carole Meredith sa Sveučilišta u Davisu koja je pomoću tzv. DNA – fingerprintinga dokazala njihovu genetičku identičnost. Međutim, kako se Primitivo u Italiji uzgaja relativno kratko, kraće nego Zinfandel u Americi, a ako je vjerovati nekim dokumentima da je Primitivo u talijansku pokrajinu Puglia donesen s istočne obale Jadrana, pitanje podrijetla ostalo je i dalje otvoreno. Time je hrvatska obala postala interesantna kao moguća domovina ove sorte. Zbog morfološke sličnosti sa Primitivom odnosno Zinfandelom, prije dvadesetak godina počeo se spominjati i Plavac mali kao mogući treći sinonim za istu sortu a s vremenom je ova pretpostavka okupljala sve više istomišljenika. Kako bi mogla nastaviti svoj istraživački rad na podrijetlu Zinfandela, prof. Meredith je uz pomoć nekih američkih proizvođača (među kojima i Miljenka Grgića, poznatog američkog vinara hrvatskog podrijetla) i suradnika s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Pejića, Edija Maletića, Jasminke Karoglan Kontić i Nikole Miroševića) obišla Dalmaciju i na različitim lokacijama prikupila preko 150 uzoraka Plavca malog. Rezultati su pokazali da su Zinfandel i Plavac mali dvije različite sorte ali da su genetički vrlo bliske. Odnosno, zaključilo se da je Zinfandel jedan od „roditelja“ Plavca malog. Potaknuti ovim otkrićem hrvatski znanstvenici Maletić i Pejić su nastavili potragu tijekom koje je otkriven i drugi „roditelj“ Plavca malog – Dobričić, stara sorta s otoka Šolte. Time je područje traženja suženo na Šoltu, Brač, Čiovo i srednjodalmatinsko priobalje. Među brojnim prikupljenim uzorcima našao se i uzorak sorte kaštelanski Crljenak, uzet prema preporuci dipl. ing. Ante Vuletina iz vinograda Ivice Radunića u Kaštel Novom. Analiza je pokazala identičan genetski profil kaštelanskog Crljenka i Zinfandela čime je napokon razriješen misterij podrijetla najpopularnije sorte u Americi. Dodatni dokaz hrvatskom podrijetlu ove sorte pruža otkriće o bliskoj rodbinskoj vezi mnogih drugih hrvatskih autohtonih sorti i Zinfandela / Primitiva / kaštelanskog Crljenka..